penz-tv
23.07.'02 | nephrite
Penzioneri na teveu gledaju dvije stvari svaki dan:
1. dnevnik
2. sapunice
Te emisije su nešto što se jednostavno mora gledati i nikakva vremenska nepogoda, međunarodna ratna kriza ili invazija iz svemira ne može ih prekinuti u tome. Prekidati ih tijekom tih dvaju programa ravno je silovanju domaće životinje (prasca, koze ili ovce, po izboru) pred familijom i prijateljima. Ove dvije stvari se moraju gledati u apsolutnoj tišini.
1. svaki dan u 12.00 i 19.30 televizor se ili pali ili se mjenja program tako da bi se moglo gledati dnevnik. Dnevnik se ne smije propustiti. Dnevnik se mora gledati. Dnevnik je najvažnija stvar na svijetu poslije one šuplje pašte. Ćovjek ima dojam da su pezioneri spojeni na televizor nekom psiho-vezom i da im je gledanje dnevnika neka vrsta hrane. A govoriti tjekom dnevnika je najstrože zabranjeno. Nešto kažeš i onda slušaš cijelu štoriju kako nisu čuli taj super važan podatak za njihov opstanak i daljnji život. A što su propustili? Određenu skupinu zadrtih seljaka kako parkiraju traktore na cesti i time blokiraju promet.
A tek kako reagiraju na neke vijesti!
Potres u Boliviji = kao da je umro netko koga znaju.
Štrajk slovenskih kontrolora leta = kao da je povrijeđen dobar prijatelj.
Šteta na usjevima = kao da je netko u obitelji teško bolestan.
2. nakon dnevnika u 12.00 dolazi sapunica u 12.30. Serija koja se zove nešto u stilu “Ljubav dviju sestara blizanki na izvoru stočareva divljeg srca pri odsaju ljubavi u oku mojih ljubavnika koji se ljube u nadi za srećom” ili kako ju svi zovu “Serija”. “Serija” je nešto najbolje ikad napravljeno, u rangu s takvim klasicima kao što su “Pee Wee u cirkusu” i “Herby 2”. Prema njihovom vjerovanju “Serija” je najrealističnija stvar na svijetu, realističnija od dnevnika, pa i od same realnosti. Najgore je kad nešto napravim i onda me uspoređuju s nekim Carlosom iz “Serije”, koji je isti ja (lopov, ubojica, svodnik). Da sličnost je nevjerojatna. Ja svakodnevno spletkarim, prčkam po kočnicama automobila nevinih djevojaka (koje nisu vidjele svijet izvan zidina samostana prije 21. rođendana) i manijakalno se smijem kad smislim neki dijabolični plan (moj, a siguran sam i Carlosov vrhunac dana).
Ljubav penzionera prema “Seriji” je jača od svega. Oni ju gledaju i za razliku od normalnih ljudi (čitaj: mene) ne primjete debilnu radnju, dijaloge, likove, zemlju u kojoj se radnja odvija (koliko milijardera Mexico može imati?).
Prosječna “Serija” ima: povratak nekog zagonetnog ali poslije jadnog lika, otmicu novorođenčadi, amneziju, prije spomenuti incident s kočnicama, još jednu otmicu, najlajaviju poslugu koju neki milijarder može imati, zamjenu djece pri rođenju tako da jedno završi siromašno, a drugo prljavo bogato, te da se kasnije ožene i da, radnja se odvija na ranču.
A, dijalozi se uvijek svode na prepričavanje događaja iz prošlih epizoda. Nešto u ovom stilu:
Carlos Iriquez Pedro Emanuel Luis Armando: “Yolanda, što te muči?”
Yolanda: “Puno toga. Nakon što mi je Alfonzina upropastila vjenčanje s ljubavi moga života Manuelom, za kojeg se ispostavilo da je moj davno izgubljeni stric po majci, nakon što sam saznala da je Alfonzina moja sestra po ocu, poznatom čečenskom teroristu i nakon što sam saznala da je moj pas labrador zapravo moja majka, nakon...”
Carlos Iriquez Pedro Emanuel Luis Armando: “Molim?!?... Mislio sam da je tvoj pas muško...”
Yolanda: “Da. Promijenjen joj je spol tijekom pogrešne transplantacije, nakon automobilske nesreće u kojoj su sudjelovali ona i tri Škota odjevena u kiltove.”
Carlos Iriquez Pedro Emanuel Luis Armando: “Aha...”
Yolanda: “No nema veze, majka mi je rekla da se sad osjeća puno bolje i... ispunjenije. No skrenuli smo s teme... Nakon što sam saznala da imam dijete sa crnogorskim transvestitom po imenu Jovan(a), tijekom hipno terapije sam saznala da se moja podvojena ličnost želi zarediti kao svećenik...”
Ostalo saznajte u idućem nastavku...
I naravno da će oni gledati sljedeći nastavak.