hip-hoperi & zašto ih volimo
24.03.'05 | nephrite
hip-hoperi & zašto ih volimo
Hip-hoperi su postali dio naše svakodnevnice. Kao što su to postali i reperi. No, ono što većinu pučanstva i dalje zbunjuje je pitanje: koja je razlika između rapa i hip-hopa?
Ah, na to pitanje nema lakog odgovora. Ili sam barem tako mislio.
Jedan moj frend s faxa koji je i sam samoprozvani hip-hoper mi je ponudio ovaj odgovor: "Rap se repa, a hip-hop se živi." Kada sam mu pokušao objasniti da je to možda najgluplja stvar koju sam čuo u životu, frend mi je kao dokaz pokazao izrezak iz VipMag-a s istim citatom.
Da. Ako želite istinu, čitajte VipMag. Službeni časopis Vip mobilne mreže.
...
Ma da. Suočen s takvim nepobitnim dokazom malo sam se zamislio. Ako je repanje samo nepovezano nabacivanje rima, a hip-hop stil života, kako prepoznati pravog hip-hopera? Jer na kraju krajeva hip-hop je također nepovezano nabacivanje rima.
Moji prijatelji i ja s vremena na vrijeme znamo se popeti na stol i početi spontano repati, istodobno se pridržavajući za prepone i mašući drugom rukom. Vjerujte mi, nije lako kako zvuči. Ali, da li nas to čini hip-hoperima? Prema Velikoj Enciklopediji hip-hopa (VipMag) -- NE.
Biti hip-hoper znači pronaći višu razinu svijesti, određenu više-manje apsurdnom količinom zlatnog nakita, brzih automobila, gigantskih jahti i lakih žena. Ja (nažalost) ispunjavam 3 od ta 4 uvjeta.
Pošto je očito da nikad neću biti pravi certificirani hip-hoper, ostaje mi da se divim tim paragonima uznositosti i dobrog vladanja. I naravno, smijem se ko lud.
A najbolje je diviti im se gledajući neku od 300-tinjak dodjela MTV nagrada. Tek se u tim kratkim trenucima vidi sva veličanstvenost hip-hop svijeta. Jednostavno obožavam kada Eminem (za one koji ne znaju Eminem je iznimno nadrkani bijelac koji svoju agresiju iskaljuje na pozornici i pretpostavljam s vremena na vrijeme patuljastim prostitukama) bude proglašen za pobjednika u kategorji Najbjeljeg hip-hopera godine. Eminem se tada po staroj navici polako ustane i ogleda oko sebe, te kao da kaže nekolicini osoba oko sebe: "Cover me, boys.".
Tada se skupina od barem 5 crnih osoba ustane i laganim šepajućim korakom (ISPRAVAK: neki dobri ljudi koji su također i hip-hop teoretičari su mi rekli da je to navodno način na koji hip-hoperi i inače hodaju, a ne posljedica ritualnog samoranjavanja Eminemovih sljedbenika, kao što sam dosad mislio) krene s Eminemom na čelu prema pozornici. Eminem naravno cijelo vrijeme baca sumnjičave poglede prema suparničkim hip-hoperima (ili kako ih on ponekad pogrdno nazove reperima) kao što su Jay-Z ili Busta Rhymes. Zašto to Eminem radi? Pa, valjda misli da su Jay i Busta toliko ludi da su ga spremni ubiti na događaju koji se prenosi diljem svijeta.
Stupivši na pozornicu, oprezni korak postane još oprezniji. Kao da Eminem i njegova kohorta od 20 back-up hip-hopera u pratnji svakog trena očekuje da će se na pozornici materijalizirati crni jeep čiji će putnici sijati smrt u obliku drive-by pucnjave. Na Eminemovu sreću, a i sreću svih bijelaca koji se nadaju da će jednog dana i oni primiti nagradu za Najbjeljeg hip-hopera godine, takav astronomsko nemoguć incident se ne dogodi i Eminem primi svoju nagradu. I tu stvar, ako je to moguće, postane još bolja. Hip-hoperi, naime, vole nabacivati kriptične zahvale. Redovito se zahvale Bogu, jer ipak je bolje spriječiti nego liječiti. Idući put teleportacija crnog jeepa iz Pakla na pozornicu možda uspije!
Potom slijedi lista hip-hopera koji su producirali album i pomogli Eminemu da isplati hipoteku na svoju kamp-prikolicu. I naravno, zatim svoj spomen dobije i određeni OB Trice. Prema mojim istraživanjima u zadnjih 10 godina mora da je svaki hip-hoper koji drži do sebe primajući nagradu zahvalio OB Trice-u. Tko je jebote E! OB Trice? Nemam pojma. Možda je to hip-hoper koji je toliko genijalan da ne treba ni izdavati albume kako bi dokazao svoju superiornost i znate... zaradio novac za hranu, municiju i jamčevinu. A možda ni ne postoji. A možda je neka vrsta hip-hop božanstva. Ali hip-hoperi se već zahvaljuju Bogu! Možda je OB Trice nekakav Božji supervizor za hip-hop?
"Isus, tebi prepuštam da se brineš za duhovnost čovječanstva. I da te nisam čuo da prigovaraš! A ti OB Trice se pobrini za hip-hop." reče Bog i tako bude.
Druga stvar koja me užasno zabavlja kod Eminema je njegovo izrugivanje s Guns 'n' Roses. Gledajući istini u oči... Axl Rose *je* pičkica. Ali siguran sam da bi i dalje mogao prebiti Eminema. Što više, siguran sam da bi mogao prebiti i ostatak Eminemove armije opskurnih hip-hopera. Axl bi zabio onaj stalak za mikrofon ravno u Eminemov šupak prije nego kažeš 'real Slim Shady'.
A razlog je jednostavan. Ako postoji i jedna glazbena grupacija koja ne izaziva ikakvo strahopoštovanje (a i ne zaslužuje ga) onda su to hip-hoperi. Možete reći da sam naivan, ali skupina ljudi koja misli da ih nošenje hlača oko koljena, Gore-Tex jakne usred ljeta i flaster na obrazu čini cool i opasnima kod mene u najgorem slučaju izaziva podsmijeh i kolutanje očima.
Ako želiš biti zastrašujuć kreni na svoju turneju po Australiji na motociklu i ubij Mel Gibsonovu obitelj! Ili sviraj bendžo.
I jedno i drugo je puno više zastrašujuće od oblačenja širokih dresova neke momčadi američkog nogometa kako bi sakrili svoju košćatu muskulaturu.
Naravno, svaki znanstveni text o hip-hopu koji drži do sebe mora spomenuti možda najpoznatijeg hip-hopera današnjice -- 50 Centa.
50 Centova popularnost je misterij velikom dijelu inteligentne populacije našeg planeta. Za početak nitko, ali baš nitko ne razumije o čemu taj čovjek priča ili hip-hopa, whatever. Većinu vremena čini se kao da je 50 Cent prije nastupa posjetio zubara ili jednostavno voli cuclati 5-6 špekula za vrijeme nastupa.
I naravno, kao što se dogodi sa svakom stvari koji ljudi ne razumiju, 50 Cent je postao apsurdno popularan. Jer ako ga ne razumiješ, onda mora da govori nešto duboko i filozofsko.
"Vau, on mumlja. Cool."
"Nemam pojma što on repa, ali kao da govori o patnjama mladog crnog svodnika u suburbanoj Americi."
"50 Cent kroz svoje lingvistički zakinute nastupe iscrtava samu srž hip-hop generacije Z."
"Njemu ne trebaju *prave* riječi da iskaže svoje oštre stavove o monetarnoj politici SAD-a."
"50 Centove pjesme u meni bude pravu groznicu religioznih osjećaja. Da toliko su dobre."
"Slušajući 50 Centove pjesme, dostigao sam spiritualno uznesenje i došao na ideju da pokrenem vlastiti svodnički posao. Nisam siguran da li je on uopće o tome i pjevao, jer 50 valjda ima nekakvih problema s glasnicama, ali danas u svom zaposlenju imam 27 prostitutki sa prosječnom smtrnošću od samo 1.2 kurve na mjesec!"
Istina, hip-hoperi su postali dio naše svakodnevnice. Taj kulturni fenomen kvazi-gangstera i wannabe svodnika pokazao nam je pravu sliku Amerike. Zemlje koja je prava ratna zona modernih pjesnika čije se razmirice rješavaju prebrojavanjem osvojenih MTV nagrada.
God bless America. Wherever she is.
Ah, na to pitanje nema lakog odgovora. Ili sam barem tako mislio.
Jedan moj frend s faxa koji je i sam samoprozvani hip-hoper mi je ponudio ovaj odgovor: "Rap se repa, a hip-hop se živi." Kada sam mu pokušao objasniti da je to možda najgluplja stvar koju sam čuo u životu, frend mi je kao dokaz pokazao izrezak iz VipMag-a s istim citatom.
Da. Ako želite istinu, čitajte VipMag. Službeni časopis Vip mobilne mreže.
...
Ma da. Suočen s takvim nepobitnim dokazom malo sam se zamislio. Ako je repanje samo nepovezano nabacivanje rima, a hip-hop stil života, kako prepoznati pravog hip-hopera? Jer na kraju krajeva hip-hop je također nepovezano nabacivanje rima.
Moji prijatelji i ja s vremena na vrijeme znamo se popeti na stol i početi spontano repati, istodobno se pridržavajući za prepone i mašući drugom rukom. Vjerujte mi, nije lako kako zvuči. Ali, da li nas to čini hip-hoperima? Prema Velikoj Enciklopediji hip-hopa (VipMag) -- NE.
Biti hip-hoper znači pronaći višu razinu svijesti, određenu više-manje apsurdnom količinom zlatnog nakita, brzih automobila, gigantskih jahti i lakih žena. Ja (nažalost) ispunjavam 3 od ta 4 uvjeta.
Pošto je očito da nikad neću biti pravi certificirani hip-hoper, ostaje mi da se divim tim paragonima uznositosti i dobrog vladanja. I naravno, smijem se ko lud.
A najbolje je diviti im se gledajući neku od 300-tinjak dodjela MTV nagrada. Tek se u tim kratkim trenucima vidi sva veličanstvenost hip-hop svijeta. Jednostavno obožavam kada Eminem (za one koji ne znaju Eminem je iznimno nadrkani bijelac koji svoju agresiju iskaljuje na pozornici i pretpostavljam s vremena na vrijeme patuljastim prostitukama) bude proglašen za pobjednika u kategorji Najbjeljeg hip-hopera godine. Eminem se tada po staroj navici polako ustane i ogleda oko sebe, te kao da kaže nekolicini osoba oko sebe: "Cover me, boys.".
Tada se skupina od barem 5 crnih osoba ustane i laganim šepajućim korakom (ISPRAVAK: neki dobri ljudi koji su također i hip-hop teoretičari su mi rekli da je to navodno način na koji hip-hoperi i inače hodaju, a ne posljedica ritualnog samoranjavanja Eminemovih sljedbenika, kao što sam dosad mislio) krene s Eminemom na čelu prema pozornici. Eminem naravno cijelo vrijeme baca sumnjičave poglede prema suparničkim hip-hoperima (ili kako ih on ponekad pogrdno nazove reperima) kao što su Jay-Z ili Busta Rhymes. Zašto to Eminem radi? Pa, valjda misli da su Jay i Busta toliko ludi da su ga spremni ubiti na događaju koji se prenosi diljem svijeta.
Stupivši na pozornicu, oprezni korak postane još oprezniji. Kao da Eminem i njegova kohorta od 20 back-up hip-hopera u pratnji svakog trena očekuje da će se na pozornici materijalizirati crni jeep čiji će putnici sijati smrt u obliku drive-by pucnjave. Na Eminemovu sreću, a i sreću svih bijelaca koji se nadaju da će jednog dana i oni primiti nagradu za Najbjeljeg hip-hopera godine, takav astronomsko nemoguć incident se ne dogodi i Eminem primi svoju nagradu. I tu stvar, ako je to moguće, postane još bolja. Hip-hoperi, naime, vole nabacivati kriptične zahvale. Redovito se zahvale Bogu, jer ipak je bolje spriječiti nego liječiti. Idući put teleportacija crnog jeepa iz Pakla na pozornicu možda uspije!
Potom slijedi lista hip-hopera koji su producirali album i pomogli Eminemu da isplati hipoteku na svoju kamp-prikolicu. I naravno, zatim svoj spomen dobije i određeni OB Trice. Prema mojim istraživanjima u zadnjih 10 godina mora da je svaki hip-hoper koji drži do sebe primajući nagradu zahvalio OB Trice-u. Tko je jebote E! OB Trice? Nemam pojma. Možda je to hip-hoper koji je toliko genijalan da ne treba ni izdavati albume kako bi dokazao svoju superiornost i znate... zaradio novac za hranu, municiju i jamčevinu. A možda ni ne postoji. A možda je neka vrsta hip-hop božanstva. Ali hip-hoperi se već zahvaljuju Bogu! Možda je OB Trice nekakav Božji supervizor za hip-hop?
"Isus, tebi prepuštam da se brineš za duhovnost čovječanstva. I da te nisam čuo da prigovaraš! A ti OB Trice se pobrini za hip-hop." reče Bog i tako bude.
Druga stvar koja me užasno zabavlja kod Eminema je njegovo izrugivanje s Guns 'n' Roses. Gledajući istini u oči... Axl Rose *je* pičkica. Ali siguran sam da bi i dalje mogao prebiti Eminema. Što više, siguran sam da bi mogao prebiti i ostatak Eminemove armije opskurnih hip-hopera. Axl bi zabio onaj stalak za mikrofon ravno u Eminemov šupak prije nego kažeš 'real Slim Shady'.
A razlog je jednostavan. Ako postoji i jedna glazbena grupacija koja ne izaziva ikakvo strahopoštovanje (a i ne zaslužuje ga) onda su to hip-hoperi. Možete reći da sam naivan, ali skupina ljudi koja misli da ih nošenje hlača oko koljena, Gore-Tex jakne usred ljeta i flaster na obrazu čini cool i opasnima kod mene u najgorem slučaju izaziva podsmijeh i kolutanje očima.
Ako želiš biti zastrašujuć kreni na svoju turneju po Australiji na motociklu i ubij Mel Gibsonovu obitelj! Ili sviraj bendžo.
I jedno i drugo je puno više zastrašujuće od oblačenja širokih dresova neke momčadi američkog nogometa kako bi sakrili svoju košćatu muskulaturu.
Naravno, svaki znanstveni text o hip-hopu koji drži do sebe mora spomenuti možda najpoznatijeg hip-hopera današnjice -- 50 Centa.
50 Centova popularnost je misterij velikom dijelu inteligentne populacije našeg planeta. Za početak nitko, ali baš nitko ne razumije o čemu taj čovjek priča ili hip-hopa, whatever. Većinu vremena čini se kao da je 50 Cent prije nastupa posjetio zubara ili jednostavno voli cuclati 5-6 špekula za vrijeme nastupa.
I naravno, kao što se dogodi sa svakom stvari koji ljudi ne razumiju, 50 Cent je postao apsurdno popularan. Jer ako ga ne razumiješ, onda mora da govori nešto duboko i filozofsko.
"Vau, on mumlja. Cool."
"Nemam pojma što on repa, ali kao da govori o patnjama mladog crnog svodnika u suburbanoj Americi."
"50 Cent kroz svoje lingvistički zakinute nastupe iscrtava samu srž hip-hop generacije Z."
"Njemu ne trebaju *prave* riječi da iskaže svoje oštre stavove o monetarnoj politici SAD-a."
"50 Centove pjesme u meni bude pravu groznicu religioznih osjećaja. Da toliko su dobre."
"Slušajući 50 Centove pjesme, dostigao sam spiritualno uznesenje i došao na ideju da pokrenem vlastiti svodnički posao. Nisam siguran da li je on uopće o tome i pjevao, jer 50 valjda ima nekakvih problema s glasnicama, ali danas u svom zaposlenju imam 27 prostitutki sa prosječnom smtrnošću od samo 1.2 kurve na mjesec!"
Istina, hip-hoperi su postali dio naše svakodnevnice. Taj kulturni fenomen kvazi-gangstera i wannabe svodnika pokazao nam je pravu sliku Amerike. Zemlje koja je prava ratna zona modernih pjesnika čije se razmirice rješavaju prebrojavanjem osvojenih MTV nagrada.
God bless America. Wherever she is.