cirkus

19.03.'04 | nephrite

Otkad idem na fax primjetio sam jednu čudnu stvar. U Rijeci na dosta mjesta se s vremena na vrijeme pojavljuju ti plakati za cirkus. Čudna je stvar da ja taj cirkus u Rijeci nisam vidio. Niti sam čuo nekog da kaže: "Hej! Wooply-doodly-doo! Idemo u cir-kus!" Dobra je šansa da to nitko nikad ne kaže zbog opasnosti od teških fraktura lubanje, koje bi sigurno dobio od osoba oko sebe koje imaju dovoljno problema u životu da bi tratili vrijeme u cirkusu ili ne znam, pjevali optimistične-sunce-će-ponovno-izaći pjesme. Dovraga, i ja bi ga lupio!
No stvar s plakatima me je stvarno kopkala.
Za početak, ti plakati se nalaze na stvarno opskurnim mjestima po Rijeci: ispod nadvožnjaka i na zidovima na kojima inače vise plakati za koncerte takvih estradnih zvijezda kao što su Dražen Zečić i Popularni Jole.
Kao drugo, ti plakati reklamiraju određene atrakcije cirkusa koje bih rado i sam vidio. Npr.: "Killer Sharks", "Cannibal Tigers" i "Destroyer Rabbits". Pa tko normalan to ne bi htio gledat?

Naravno, ovdje dolazimo do mračne strane ove priče. Svi znamo, ali nitko o tome otvoreno ne govori, o onoj drugoj strani crikusa. O njihovim ilegalnim aktivnostima.
Da! Govorim o zaradi od otmica djece i prodavanja iste u bijelo roblje. Nevjerojatno je takvo barbarsko ponašanje, ali istinito. A ako se neko dijete ne uspije prodati, onda ga odgajaju u cirkusu da bude njihov rob! Možda upravo sada nečiji sin živi u kočiji i priprema se za životopisnu karijeru bradate žene ili još gore... klauna!
Zlobne su to organizacije, ti cirkusi. Vrela zla i prijetvornosti. Mračni otvori u najniže kaljuže ljudskog postojanja. No, ipak nitko im se ne usuđuje otvoreno suprostaviti.
Nitko, osim mene.

Kako nikad nisam mogao gledati kako crna ruka nepravde ruši sve ono što je dobro i lijepo u Svijetu i ovaj put sam odlučio djelovati (prema Odredbama Članka 9. Nephriteova Zakona O Borbi Protiv Zločestih Djecokradućih Cirkusa) i uzvratiti udarac kriminalu, korupciji i klaunima (tzv. KKK).
Još jednom odlučio sam navući svoje lasteksice i tange preko njih, te se omotati u svoj ljubičasti plašt od baršuna. Staviti svoju Masku Očaja (maska nije očajna, već izaziva očaj u očima kriminalaca kada shvate kakav ih sudbina čeka). Zakopčati svoj Pojas Nepobjedivosti i navući svoje Zeko Papučice kako bih opet bio spreman za borbu protiv zlikovaca, koji će još jednom strepiti pred snagom Oštrice Pacifika!

Naravno, borba protiv zlikovačkih cirkusanata nije jednostavan posao. Čak ni za Oštricu Pacifika. Zato sam u pomoć odlučio pozvati neke od svojih ratnih drugova.

"Nažalost, moram se naći sa svojim najboljim frendom... errr... aha! Stockom 84." bio je FreaKov odgovor na moj upit o ponovom udruživanju starih ratnih drugova.

"Ali Oštrica treba tvoju pomoć!!!" jauknuo sam ja u posljednjem očajničkom pokušaju da u FreaKu probudim onaj tračak poštenja i sažaljenja nad djecom koju čeka ilustrativna karijera ispunjena vožnjom u minijaturnim vatrogasnim vozilima i ispiranja torte sa svog karikiranog uplakanog lica.

"Puca mi q'urac." odgovorio je FreaK i poklopio slušalicu.

"Hoćete li me molim Vas prestati nazivati. Ja ne znam tko ste, ni što sam vam učinio nažao." rekao je Val i opet počeo plakati. Onda sam ja njemu poklopio slušalicu, jer takav plačljivko mi ionako ne bi bio koristan u borbi protiv takvih okorjelih banditosa kao što su Čovjek-Tane i Veličanstveni Fabrizio, bačač noževa iz Južne Transilvanije. Bilo je vrijeme da pozovem tešku artiljeriju -- Karla Valabinića, poznatijeg kao 'Zdrkić'.
I on me je odbio (i prijetio fizičkim nasiljem, ali siguran sam da nije mislio ozbiljno).
Tada sam shvatio da će moja borba protiv Zločestih Cirkusa ovisiti samo o meni. Da, ovaj put će se Oštrica Pacifika sama ogledati protiv Zla!
Došlo je vrijeme da krenem u Rijeku. Pošto nemam auto morao sam ići busom.

No, dok sam na busnoj ulazio u bus dogodilo se nešto čudno. Neko dijete od dvije i pol godine se ulovilo za dva zadnja prsta moje desne ruke kako bi se (na prvi pogled) popelo u bus.
Ja sam to naravno shvatio kao smrtnu uvredu i odlučio ga kazniti. Prvo sam ga imobilizirao udarcem u prepone, a onda ga zgrabio za njegovu majušnu glavu i zabio istu u vjetrobran autobusa. Mali se odmah rasplakao i otrčao mamici. Koja pičkica, nikad od njega muškarac.
Ovaj incident je naravno potvrdio moje sumnje: Cirkusanti imaju svoje uhode posvuda. Pa čak i po autobusnim stanicama.

Eventualno sam stigao u Rijeku. Bilo je vrijeme da pronađem cirkus. To sam mogao napravit na jedini način koji znam -- divljački trčeći prema ljudima na Korzu, vrišteći: "Di je cirkus!?!" i radeći nekontrolirane pokrete svojim preponama.
Neki su bili nevoljki da mi daju te informacije, pa sam ih morao i ispljuskati. To mi je pružilo zadovoljstvo koje je riječima teško opisati.
Eventualno sam kroz plač muškaraca, vrištanje žena i psovanje dječice došao do podatka da se cirkuski šator možda nalazi na Kukuljanovu.

Zatim sam otišao na kartu, prešao mišem, kliknuo na natpis "clearing" i uskoro se našao u blizini čistine u šumi. Drveće je bilo sumorno crno sa slabim šarama plave, te ponekim žarko žutim cvijetom na panju. Iz nekog razloga sve me je to podsjećalo na prvi "Monkey Island", ali za vraga ne znam zašto.

Spustio sam se do čistine na kojoj se nalazio cirkuski šator iz čijeg je ulaza izbijala slaba svijetlost. Ušao sam unutra i vidio prizor koji je potvrdio sve moje sumnje. Da! Vidio sam na desetke Cirkuskih Patuljaka kako pakiraju malu djecu u pakete, koje će sigurno poslati u zemlje koje se bave trgovinom djece kao što su Nigerija, Mexico i Luxemburg!
Gadovi!

Skočio sam pred njih i svladao ih brzim karate udarcima.
Uskoro su svi ležali u vlastitim lokvama zelene patuljačke krvi.

Baš kada sam se spremao otpakirati djecu i pustiti ih u šumu da sami nađu izlaz, začuo sam poznati glas.

"Ponovno se susrećemo, brate Nephrite!"

"Ti!"

"Da! Ja! Vrhovni Vođa Crkve Bolnog Izbavljenja, vama na usluzi." rekao je i okrenuo se na svojoj (nesumnjivo) zloj stolici.

"Ali zašto bi se ti bavio cirkusima?" upitao sam Vrhovnog Vođu.

"Profitabilno je." odgovorio je ležerno.

"Ali, Crkva Bolnog Izbavljenja zarađuje milijune samo od prodaje promotivnih majica sa likom Bolnesmrtinevjernicima! Nema potrebe za zlikovačkim aktivnostima!"

Vrhovni Vođa je vidno iritatirann uzdahnuo i rekao: "Čuj, ja sam zlikovac ove mini-drame i pusti me da budem nelogičan na svoj način! I dali ti to, tako mi Bolnesmrtinevjernicima, nosiš tange? Preko lasteksica?"

"Uh... udobne su."
Shvativši da to neće biti dovoljno opravdanje, krenuo sam u protunapad: "I dali ja tebe gnjavim zbog te demonske kacige i kukuljice koje non-stop furaš?"

"..."

"Mislim da je odgovor koji tražiš 'ne'. Iako ti kažem da takav styling plaši cure u radijusu od 10 kilometara i ne pomaže nijednom od nas dvojice?"

"Pretpostavljam da tange imaju drugačiji učinak?"

"Ne baš. Ali kao što sam rekao... udobne su."

"Whatever."

"Dosta ove rasprave o odjevnim predmetima. Došao sam ovamo da spriječim kriminal na djelu i tako mi mača, to ću i učiniti. Predaj se Vrhovni Vođa!"

"Nikad! Velika Bertha sredi ga!"

U tom trenutku mi je postalo jasno da je Velika Bertha stvarno dlakava žena, čija me je bujna brada podsjetila na moj nedostatak iste. Sredio sam ju u najboljoj maniri heroja -- čupanjem kose. Šta me gledate? Ostalo joj je dovoljno.

Vrhovni Vođa, shvativši da mu je kraj blizu, počeo je izbacivati tipične klišeizirane fraze: "Možda si pobjedio u ovoj bitci, ali ne i u ratu!"
Onda je iz njegove stolice počela izlaziti vatra.

"Nikad me nećeš pronaći, brate Nephrite!"

Tada je kompjuterski glas iz razglasa rekao: "ODBROJAVANJE DO LANSIRANJA KAPSULE ZA BIJEG PREMA SAMOBORU POČINJE SAD: 10, 9, 8..."

Vrhovni Vođa je na to samo uzdahnuo i rekao: "Kvragu. Vidimo se na ljeto?"

"Valjda." odgovorio sam.

Kad je odbrojavanje završilo, stolica Vrhovnog Vođe je poletjela i uskoro je u spomen na tog vrlog zlikovca ostala sam rupa u šatoru.

I tako je završio još jedan dan moje viteške borbe protiv kriminala, korupcije i onih prokletih klaunova. Sad se moram vratit doma. Pornografija se neće skidat s neta sama od sebe.

komentari